Busovljak fra Miro Relota Dobra duša Bosne Srebrene

Kada su redovnici jedan od simbola neke zemlje, onda to glasno govori o njihovu značaju za istu… Tako je s fratrima i Bosnom i Hercegovinom jer ona je uistinu njima protkana još od davnina. A među njima bilo je, ima – i bit će, ako Bog da, mnoštvo zanimljivih osoba poput fra Mire Relote, fratra uvijek nasmijana i blaga lica…

Lomljenje

A mi kažemo – što da ne! Jer fra Miro je, možemo slobodno reći, dobra duša Bosne Srebrene, rođena 1965. u selu Gusti Grab kod Busovače.

Upitasmo ga tako o njegovu pozivu, da prekopa malo po riznicama sjećanja… „Nije to puno zanimljivo, kao i kod svih ostalih mladića u tom vremenu poziv se, naravno, javio polako, barem ja tako mislim… Javio se još u osnovnoj školi, ali nisam tada ‘odgovorio’ jer nije bila takva situacija – ni u obitelji ni izvan nje. Iako smo mi bili vjernička obitelj, išlo se u crkvu, ali o tomu se nije puno razmišljalo, a ja nisam nikome ništa govorio te sam tako nakon osnovne škole upisao srednju u Busovači za građevinskog tehničara, i to je trajalo dvije godine…

Dvije godine sam se lomio oko toga ući u sjemenište ili ne i napokon sam smogao snage i rekao to svom kapelanu, potom roditeljima te sam iz srednje škole prešao u sjemenište u Visokom.

Završio sam sjemenište, pa je išao novicijat, poslije toga vojska pa teološki fakultet ovdje u Sarajevu. Međutim, kod nas se ukazala prilika da se 5. i 6. godinu može studirati vani i najviše se išlo u Njemačku. No, kako sam ja ranije za vrijeme studija išao na tečaj talijanskog jezika u Rim s još dvojicom fratara (meštar nas je poslao) te sam potom sljedeće godine išao malo u južnu Italiju u naš samostan još usavršavati jezik – onda kad je na 5. godini meštar pitao tko želi ići studirati vani, ja sam se prijavio. Tako da sam 5. godinu završio u južnoj Italiji. Potom sam upisao ekumenizam još dvije godine na Teološkom ekumenskom institutu Sv. Nikola kod dominikanaca gdje je među profesorima bilo i pravoslavaca, protestanata“, podijelio je s nama fra Miro.

Majka je uvijek mir 

Dalje je dodao kako se nakon toga mislio vratiti u Bosnu… „Ali eto, dogodio se rat u BiH i u jednom trenutku naši sjemeništarci su došli tamo na četiri mjeseca – jer nisu imali gdje. Talijani su se organizirali, ispraznili jedan samostan i tu smjestili sjemeništarce. Poslije su se oni vratili u Bašku Vodu, a tamo je ostao novicijat gdje sam bio duhovnik i ispovjednik. Tako da sam ostao u talijanskoj provinciji. Bio sam i drugi meštar bogoslova također… A uz to bio sam i profesor tih novaka, ali sam stanovao u talijanskom samostanu. Naravno, dobio sam i talijansko državljanstvo pa sam se uključio i u pastoral, mogao sam biti kapelan, župnik. Ostao sam tri-četiri godine, iako je novicijat nakon četiri godine vraćen. No, ostao sam i dalje u talijanskoj provinciji, obnašao službe gvardijana, bio i u upravi provincije“, ispričao je franjevac.

A onda uslijedio je duboki udah te je nastavio. „Kad je počeo rat, onda sam se naravno vratio jer mi je tata poginuo“, teško je izgovorio fra Miro, no odlučio je nastaviti s knedlom u grlu i suzama u očima. „Došao sam ovdje, brat je bio u bolnici ranjen i u ruke i u noge. Bilo je nezgodno… U jednom trenutku bio sam u krizi, htio sam ostati tu. Skinuo sam habit, položio ga mami u naručje i rekao: ‘Mama, evo ti habit, ti to dadni fratrima u župi, nek’ oni vrate u Italiju, ja idem, uzet ću bratovu pušku i idem.’ Mama mi je tada uzela ruke, poljubila i rekla: ‘Ako uzmeš pušku, ne možeš više uzet’ Isusa.’ I tako sam ja uzeo habit i vratio se u Italiju“, drhtavim glasom, ali s jasno osjetnom zahvalnošću, prepričao nam je Relota koji je već 34 godine franjevac…

„Protupožarni aparat“

Kako smo se dotaknuli kriza, upitali smo ga i kako se inače nositi s izazovima u redovništvu. „Vjerujem da od te malo veće krize koju sam tada u ratu imao nisam poslije imao nekih značajnijih… Više sam imao pitanja kako djelovati, u kojem smjeru, više u pastoralu ili više u odgoju, ili se više posvetiti duhovnosti… Međutim, mogu zahvaliti dragom Bogu da sam uvijek bio u zajednicama okružen fratrima. Uvijek sam držao da imam ispovjednika i osim njega redovito sam nastojao – tako su me i poučavali – imati i duhovnika. Tako je i dandanas, ispovjednici su Hrvati, ali duhovnik je Talijan i to ne mijenjam“, dodao je uz smijeh. „Talijani su bili ti koji su mi pomogli u tim situacijama da znam ekvilibrirati i pastoralni rad, karitativni, ali isto tako i taj isposnički. Ali evo, mene je tako zapalo da sam gotovo dvije trećine redovništva uvijek u odgoju s mladima, u sjemeništu, u bogosloviji, u novicijatu, postulaturi… Duhovnička služba je jako važna. U Italiji gdje sam živio u samostanu nema veze koliko je bogoslova, sjemeništaraca, uvijek je bio duhovnik. Tako i ovdje sam sada u Sarajevu duhovnik, 5. godinu“, istaknuo je naš sugovornik.

„Bogoslova nema mnogo, ali zanimljivo je da su oni to dobro prihvatili – uvijek je tu bio duhovnik – međutim kako ja sad živim tu s njima, meni je zanimljiva stvar za podvući – cijeli dan sam tu, oni studiraju, rade – a ja sam kao protupožarni aparat: stoji na raspolaganju – kad zatreba, fala Bogu da ga ima, a bolje da se ne uprabljuje. Uvidio sam da nakon što se pomolimo i krenemo na počinak – eto netko kuca na vrata 11 sati, ponoć, jedan sat… Kaže: ‘E, imaš li malo vremena da popričamo.’ – ‘Imam.’ To je možda najljepše – što sam tu na raspolaganju, a imam i ja, fala Bogu, dovoljno vremena. Ne znaš kad kome treba riječ više nego puno savjeta – više se tu sluša, samo se nešto malo korigira… I pomaže se ljudima odlučiti koji im je životni put“, blago je, kakav i jest, kazao fra Miro.

„Da čujemo što kaže duhovnik?“

Tako je rado s nama podijelio i jednu simpatičnu zgodu. „Dok sam u Italiji bio duhovnikom, bio je jedan mladić iznimno hiperaktivan, recimo… Koji je puno radio. I jednom na tom našem odgojnom vijeću – ne zato što nije bio dobar, nego jednostavno jer je bio previše aktivan – malo su se fratri bunili i onda smo glasovali. A glasovalo se na način da se dodjeljuju crni ili bijeli grašci. I onda od nas 14, plus ja kao duhovnik – tada sam bio i ispovjednik pa nisam mogao glasovati – bilo je 13 crnih grašaka i naravno – treba ić’ kući. Ali ja znam da nema velikih razloga… I u jednom trenutku taj je provincijal prekršio pravilo i kaže: ‘Da čujemo što kaže duhovnik?’ Ja sam rekao neka ostane. Uglavnom, taj mladić je kasnije postao provincijal i sad je biskup, Bogu hvala. Baš mi je to drago“, radosno je kazao fra Miro te nastavio: „Mi se često vodimo tim pravilima, regulama, koje moramo držati – ne treba ih preskakati, ali osim pravila, regula i Duh Sveti djeluje, Bogu hvala. Ponekad on umjesto nas.“

Fratar i narod

Zanimalo nas je i kako on danas vidi ulogu fratra, poglavito u Bosni i Hercegovini. „Narodu znači puno naša prisutnost. Jer gdje je fratar, osjeća se neka sigurnost, neka, ‘ajmo reć’ tako, budućnost se vidi. Iako u Bosni u ovom trenutku možemo još više djelovati jer situacija je takva kakva jest – nema puno vjernika, a mi smo ipak malo slobodniji. Možda isto trebamo malo više na raspolaganju biti dijecezanskim svećenicima, malo im više pomoći da i oni mogu, što se kaže, malo bolje djelovati, a i mi isto tako. A narodu naša prisutnost sigurno znači puno, iako možda ponekad ne treba pretjerivati – nismo mi ti koji živimo umjesto naroda, nego gdje je svijet, trebamo i mi biti, a ako nema svijeta – kamen je kamen, trebamo pripaziti na žive osobe“, jasan je fra Miro.

I na kraju, kao iskusnog duhovnika, upitali smo ga što poručiti onima koji dvoje o svom duhovnom pozivu. „Jednostavno, samo bih rekao: ‘Dođi i pogledaj. Budi malo s nama.’ Kad je riječ o godinama, mislim da ne treba biti nikakve granice, jer ako se radi u Božjoj ‘bašči’, godina dana može vrijediti kao 50 godina.

Mislim da još uvijek, hvala Bogu, imamo zvanja – poglavito s našeg područja i po svijetu, jer su podrijetlom s naših prostora. Moja poruka ili moja želja bi bila da nas još dosta fratara – koliko nas ima – odgovorimo potrebama misija, pogotovo u područjima gdje treba još svećenika. Mi smo još uvijek malo ‘nezaposleni’, recimo to tako. Radimo dosta, ali tu bi se moglo više raditi. Mislim da je negdje od naše energije iskorišteno jedno 60%, 40% nam je još neiskorišteno. Moglo bi se malo dati za misijska djelovanja Crkve, gdje je potrebno. Mi, kao fratri, sigurno možemo još dati za Svetu zemlju, za Afriku… A ja mislim da ćemo se otvoriti, ako Bog da“, optimističan je fratar Bosne Srebrene iz čije se svake riječi iščitava koliko ju ljubi i rado Krista nosi.