HR Herceg-Bosna jamčila je opstanak, slobodu i jednakopravnost Hrvata u BiH

Na današnji dan 1993. godine u Grudama, prije 31 godinu, Hrvatska zajednica Herceg-Bosna prerasla u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu. HRHB je odraz težnje naroda i hrvatskog političkog vodstva za kreiranjem stabilne i prosperitetne nacionalne, kulturne, gospodarske i političke zajednice u BiH koja će omogućiti institucionalno-političku zaštitu Hrvata u njoj.

HRHB je izrasla iz HZHB uz obilat blagoslov međunarodne zajednice što se manifestiralo Owen-Stoltenbergovim mirovnim planom za okončanje ratnih djelovanja u BiH. Iako joj određeni zlonamjernici iz sarajevskih i međunarodnih političkih krugova (koji su po ovom pitanju komplementarni) žele prišiti svakakve pogrdne epitete (što se najčešće manifestira kroz skraćenicu od tri slova abecede), Hrvatska Republika Herceg-Bosna  bila je institucionalni okvir koji je Hrvate sveo pod isti nazivnik s druga dva konstitutivna naroda s jednakim pravima.

Ona nikada nije osporavala Bosnu i Hercegovinu kao što uči dominantni sarajevski narativ, već je u kasnijem slijedu događaja omogućila federalizaciju BiH, potpisivanje Washingtonskog pa i Daytonskog mirovnog sporazuma.

Od Daytona na ovamo događa se konstantna i zlonamjerna sotonizacija HRHB; primarno iz političkog Sarajeva, koje se, koristeći se instrumentom brojnosti, želi dokopati ciljeva koje nisu uspjeli ostvariti u ratnim događanjima. Primarno od Federacije BiH žele napraviti unitarni entitet koji bi svojim uređenjem bo protuteža Republici Srpskoj (zbog toga bošnjački političari konstantno i različitim intenzitetom traže ukidanje Doma naroda Parlamenta Federacije BiH koji je jedan od glavnih instrumenata institucionalne zaštite Hrvata u BiH), a nakon toga sljedeći bi im cilj bio stvaranje unitarne građanske države uređene na postulatu “jedan čovjek – jedan glas”.

Napravi li se retrospektiva 31 godinu unazad, jasno se vidi da su Hrvati u BiH ostali i opstali jedino ondje gdje je bila Hrvatska Republika Herceg-Bosna, dok su na drugim područjima s većinskim bošnjačkim i srpskim stanovništvom svedeni na razinu statističke greške. Zbog toga ju treba promatrati kao političku ideju i misao vodilju za ponovno ostvarivanje pune jednakopravnosti koja je narušena puzajućim promjenama duha i biti daytonske BiH. To se najbolje manifestira kroz nemogućnost Hrvata da mogu izabrati legitimne političke predstavnike na svim razinama vlasti pa zbog toga imamo Komšića u četiri navrata u Predsjedništvu BiH te razne anomalije u domovima naroda i državnog i federalnog parlamenta.

U zadnjih 10-ak godina baština Herceg-Bosne vratila se u javni diskurs i politički predstavnici Hrvata ne libe se afirmirati nasljeđe HRHB kao podlogu za vraćanje u daytonske okvire i ponovnu participaciju političkih  prava Hrvata u punom smislu te riječi.

Ostaje pitanje kada će se stvoriti dovoljan politički kapital da se priča o Herceg-Bosni podigne na još veću razinu i o njoj govori u međunarodnim krugovima kao mogućem  sredstvu zaštite vitalnih interesa hrvatskog naroda u BiH, ali i kao dijelu u mozaiku koji nedostaje da bi BiH mogla opstati i prerasti u uređenu proeuropsku zemlju.

*Autor: Branimir Galić, RTV HB