Svatko tko je pročitao evanđelja koja govore o Isusovu rođenju (Matejevo i Lukino), mogao je primijetiti kako se u njima ne spominju vol i magarac. Kako su onda ova dva mila Božja stvorenja završila u Isusovoj štalici, a potom i u našim prikazima jaslica, te božićnim pjesmama? Na ovo pitanje jednom davno odgovorio je veliki bibličar fra Bonaventura Duda!
Odakle vol i magarac u našim božićnim jaslicama, u našim božićnim pjesmama? Možda su u prvom redu zato da se istakne sva stvarnost štalice i jaslica. Isus se zbilja rodio u štali, u domu vola i magarca, položen u jasle. Istina, po grčkom izvorniku Lukina evanđelja nije to bila baš štala, bar ne navlaš napravljena štala. Bila je to više prirodna pojata, prirodni i prigodni zaklon kakvih ima dosta u kraškim krajevima. U takve su se pojate za kiše i zime sklanjali pastiri sa svojim ovčicama.
No vol i magarac u božićnom misteriju imaju mnogo časnije i starije porijeklo. Imaju mnogo veće značenje. Potječu iz knjige proroka Izaije. U samom početku svojih proročanstava Izaija upućuje oštar prijekor Božjem narodu. Prorok spočitava Izraelcima što se odvrgoše od Boga, što odnemariše bogoljublje. I u tom se prijekoru pojavljuju vol i magarac kao bolji od naroda Božjega. Vol poznaje svog vlasnika, a magarac jasle gospodareve – a narod moj mene ne poznaje i za me ne mari. (Usp. Iz 1, 3)
Ukratko, dakle, vol i magarac u jaslicama stoje kao Božji svjedoci protiv nemarnih i nehajnih ljudi. Oni su živi prijekor i opomena nama kršćanima, da se i na nama ne obistine riječi Ivanova evanđelja, iz samoga Proslova što se čita na božićnoj misi poldanjici: “K svojima dođe, i njegovi ga ne primiše.” (Iv 1, 11)
Božićni su blagdani dani intenzivnijeg kršćanstva. I oni “daleki” tada se približuju Bogu svoga djetinjstva. Bogu svoje majke… Ne bismo li svi trebali pažljivo osluhnuti početak Knjige Izaijine na koju podsjećaju ove nijeme živinice: “Čujte, nebesa, poslušaj, zemljo, jer Jahve govori:
‘Sinove sam ti odgojio, podigao, al’ se oni od mene odvrgoše. Vol poznaje svog vlasnika, a magarac jasle gospodareve – Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije.” (Iz 1, 2-3) Vol poznaje svoga vlasnika i magarac jasle gospodareve, a narod moj mene ne poznaje i za me ne mari. To u prepjevu, u drevnom hrvatskom prepjevu glasi: “Skoti (=živinice) Boga znahu tada – a grešnik ga ne zna sada.”
O da u ove naše dane i naša srca zapali novi oganj Božje ljubavi, kako ono pjeva naša pjesma Bog se rodi v Vitliomi o blaženim betlehemskim pastirima. “Kad pastiri to slišaše – Duhom Svetim se važgaše…” U ovo naše duhovsko vrijeme, koje je pod obnovnim znakom Duha Svetoga, ovaj stih dobiva sasvim nov, suvremen naglasak. Oganj Duha Svetoga, koji je Bog-Ljubav, neka u ove naše dane ražari i raspali naša srca. “Planite, bijeli ognjevi duše!” – pjeva Izidor Poljak. “Kuda koracam, hoću da bacam – snopove zlatne svjetlosti!”
