Još prije nego što bi sunce provirilo iza brda, u Busovača se već osjećalo da je poseban dan. Bio je Prvi maj.
U kući se nije spavalo dugo. Majka je ustajala prva, tiho da ne probudi sve odjednom, ali miris kafe i šuštanje kesa ubrzo bi podigli i ostale. Otac je već bio u dvorištu, slagao drva i provjeravao ima li svega, mesa, hljeba i soli. Djeca su trčkarala unaokolo, nestrpljiva, stalno zapitkujući kad se kreće.
Znalo se gdje se ide. Neki su kretali prema Kaoniku, uz rijeku i hladovinu drveća. Drugi su birali Tisovac, malo dalje, ali mirniji. Bilo je i onih koji su išli prema Gavrinim kućama, gdje se uvijek skupljalo najviše svijeta. A neki su tražili svoj mir uz obale Lašve.
Putovalo se pješice. Kolone ljudi kretale su se polako, s dekama preko ramena i torbama u rukama. Putem se zastajalo, razgovaralo i smijalo. Nije se žurilo jer je i sam put bio dio radosti.
Kad bi stigli, prvo se ložila vatra. Drva su pucketala, dim se dizao kroz krošnje, a ubrzo bi zamirisalo meso. Neko bi prostro deku, neko iznio hljeb, neko flašu soka ili domaćeg pića. Ubrzo više nije bilo važno ko je šta donio jer je sve postajalo zajedničko.
Negdje sa strane začula bi se pjesma. Neko bi donio gitaru, neko mali radio. Glasovi bi se polako spajali, pa bi pjesma rasla i postajala jača. Pjevalo se bez stida, iz sveg glasa. Nije bilo važno zna li se tekst, važno je bilo biti dio toga.
Djeca su u međuvremenu nestajala. Trčala su po livadama, igrala lopte, penjala se po drveću i pravila svoje male svjetove. Roditelji ih nisu stalno dozivali jer se znalo da su tu negdje i da su dobro.
Vrijeme je prolazilo sporo. Niko nije gledao na sat. Razgovaralo se o svemu, o poslu, planovima i životu, ali i o sitnicama koje su tada značile najviše. Smijeh se miješao s mirisom trave, dima i proljeća.
Predvečer, kad bi sunce počelo padati, polako se spremalo za povratak. Vatra bi se gasila, deke sklapale, a umorni, ali zadovoljni ljudi kretali su kući istim onim putem. Nosili su sa sobom nešto što se nije moglo spakovati, osjećaj zajedništva.
Danas se Prvi maj još uvijek obilježava, ali nekako drugačije. Manje je pješačenja, manje velikih okupljanja i manje spontanosti. Često se ide autom i sve se unaprijed planira, a pjesma se rjeđe sama od sebe započne.
Ipak, kad se negdje zapali vatra i zamiriše roštilj, kad se začuje smijeh u prirodi, kao da se na trenutak vrati ono staro vrijeme. Podsjeti da je nekad malo bilo dovoljno za veliku sreću i da taj osjećaj, iako tiši, još uvijek nije nestao
RADIO BUSOVAČA • DOJAVE GRAĐANA
Imate vijest za nas?
Pošaljite nam vijest, fotografiju ili video putem WhatsAppa ili Messengera
