Imaju li majke pravo na nezadovoljstvo, loš dan, sumnju u svoje majčinstvo? Smiju li majke razmišljati o tome da su nespremne, da nisu ovo očekivale, da je njihov život mogao i nekako drugačije izgledati? I na kraju krajeva, cijeni li ovo društvo dovoljno majčinstvo?
O tome su u emisiji “Nedjeljom u 2” influencerica Kristina Kovačević-Hitrec, majka petero djece, i glumica Marijana Mikulić, majka troje djece.
Marijana Mikulić ističe kako je u današnje vrijeme vrlo teško biti žena i majka. – Okolina ne zna ništa drugo nego osuđivati. Danas svi očekuju da ti radiš kao da uopće nemaš obitelj, da si uvijek dostupan svima za sve, da se djecom baviš kao da ništa drugo ne radiš u životu, da mama treba stići u parkiće i šetnje. A još dodatno plaćamo ženu koja s našom djecom uči, jer je obrazovni sustav takav da je djeci nužna podrška, a ja to više ne stižem. Ni suprug, ni ja, započinje Marijana. – Više se uopće ne trudim ispunjavati očekivanja okoline, ni ne znam što netko zamišlja da bih ja trebala raditi u životu. Ono što me najviše grize u životu je kada ja u danu ne stignem obaviti zadatke koje sam s Jakovom odlučila odraditi. Barem povremeno s Ivanom sjesti i porazgovarati. Barem povremeno s Andrijom nešto nasamo pogledati što on voli. Za to bi voljela da imam više vremena, a sve ostalo mi je manje važno, kaže.
Nemoguće je svima dati jednako pažnje, kaže, jer ima dijete s poteškoćama na koga usmjerava najviše vremena i energije.
– Trudimo se biti tu i za druge dečke. Ivan je već veliki dečko. Trudimo se s njim navečer sjesti pa malo porazgovarati. To je dijete koje je još uvijek u razvoju. Također, Andriji znači da se nešto s njim pogleda, tako da sam gledala neku seriju koja me ubila u pojam, ali je njemu važna. Ivan još uvijek ima ADHD, baš je imao problema kada se tek upisao u srednju tako da sam mu se tu dodatno posvetila. Tu sam i bila sama jer je muž bio u Njemačkoj. To je bilo teško, prisjeća se Marijana.
Najteže razdoblje bilo je kada je Jakov dobio dijagnozu, kada su prodali stan i kupili kuću. – Tada je bio potop braka i njegov odlazak na godinu dana me zakucao. Više nisam imala vremena ni udahnuti prije nego li zaronim. Od toliko moranja sam se u potpunosti raspala, priznaje.
– U tom sam periodu imala odličnu psihoterapeuticu. Čak me htjela staviti i na lijekove, a onda me vjera izvukla. Odrasla sam u tradicionalnoj kršćanskoj obitelji, ali ne mogu reći da sam živjela kršćanski. Išla sam nedjeljom na misu i obilježavala blagdane, ali izvan toga nisam živjela po kršćanskim vrijednostima. Prije nepune četiri godine dogodilo se moje obraćenje, moj se život počeo mijenjati i Bog mi je dao novu snagu koja me goni naprijed u nove pobjede, dodala je.
Kada je Jakovu dijagnosticiran autizam na krajnjem spektru, Marijani su mnogi govorili da od njega neće biti ništa.
– Hodao je u krug, pričao sa svojim rukama, nije se odazivao na ime, nikoga nije gledao u oči, nismo uopće mogli do njega. Ne mogu reći da je sve zbog moga rada, ali je činjenica da je on puno napredovao. Ja sam bila jako uporna, a on ide na puno terapija. Međutim, rad doma je ključan, objašnjava Marijana. Jakov se danas može sporazumjeti s drugima. Zna reći što ga boli. Došao je do toga da je funkcionalan. – Vjerujemo da će uspjeti upisati redovitu školu uz asistenta. Ali to je užasno puno rada kod kuće. Svaki dan radim s njim, kaže Marijana.
Marijana je u jednom trenutku odlučila srezati obveze, ali i ljude. – Prilagodila sam se tome da ja budem dobro, jer ako ja ne budem dobro, neće biti ni moja djeca, a oni su mi najvažniji, moja obitelj mi je najvažnija, ističe. Jakov se ne igra s drugom djecom zato što ga nitko ne poziva kod sebe. – Nekad bismo pozivali djecu u vrt da se zajedno igraju, a on bi bio sam na trampolinu. Ne zna razgovarati, ne zna se igrati, ali zna skakati u trampolinu. Onda bi vukao tu djecu, a ona bi vrištala. To je bilo teško gledati. Tada smo prestali zvati ljude, a i ljudi su se prestali javljati, prisjeća se Marijana.
Na kraju, Marijana podsjeća kako je ženi nemoguće biti u potpunosti posvećena samo sebi, svojoj karijeri, svom napretku i svojim ciljevima. Želja joj je snimiti dokumentarni film kako bi pokazala drugima da nisu sami, da postoji prostor za napredak i mogućnost za opstanak braka i obitelji unatoč poteškoćama.
Kristina čeka šesto dijete, trenutačno je u četvrtom mjesecu trudnoće.- Meni je sve ovo normalno. To je moja svakodnevica, za drugo ne znam. Svaki dan se nosim s novim izazovima u majčinstvu, kao i sve majke. Mlada sam postala mama i željela sam više djece. Ja samo želim biti mama i želim veliku obitelj. Mirnu, staloženu. Uvijek sam maštala o tome. Puno ljubavi, puno djece. Željela sam stvoriti nešto što nisam imala u djetinjstvu. Naravno, nije sve išlo lako. Ja imam jači autoritet i nosim to sve na svojim leđima. Suprug, naravno, pomaže, ali uvijek su glavne stvari na nama mamama, započinje Kristina. Naći vrijeme za sebe Kristini je izazovno, ali i manje važno.
– Imala sam do prekjučer 45 minuta vremena za sebe da pogledam seriju na Voyu, koja je upravo završila. Sada ne znam što ću s tih 45 minuta nešto gledati, jer sve ostalo traje predugo, tako da čini se da ću ići spavati, nemam vremena za sebe, kaže. S tim se lako pomirila jer za drugo ne zna. – Ništa mi ne fali, ne osjećam da mi fali vremena za sebe, govori Kristina.
Kristina ima petero djece s tri partnera, a zbog toga je jedan dio okoline osuđuje. To su uglavnom ljudi na društvenim mrežama koji joj se javljaju preko lažnih profila. – Pišu mi kakav sam ja to primjer, jer sam se dva puta rastala. Ja bih njih pitala kakav su oni primjer svojoj djeci ako žive u nesretnim brakovima, gdje ima i nasilja, a djeca to gledaju. Zar su se rodile da budu nesretne i umnožavaju tu nesreću? Meni to nije smisao života. Nitko se nije ženio da bi se rastao. Svi mi želimo bajkoviti brak do kraja života. I ja sam to željela, i ja sam maštala o tome, kaže.
