Prije 29 godina zaustavljen je rat i priznata konstitutivnost, Hrvati jedini iskreni u očuvanju multietničke BiH

Prije 29 godina u Daytonu, u američkoj saveznoj državi Ohio, nakon maratonskih pregovora bošnjačkog, hrvatskog i srpskog izaslanstva na čelu s predsjednicima Alijom Izetbegovićem, Franjom Tuđmanom i Slobodanom Miloševićem, a pod nadzorom SAD-a i međunarodne kontaktne skupine, dogovoren je mirovni sporazum, dokument koji će okončati krvavi rat, nasilje, uništavanja i progone, ali i udariti temelje Bosni i Hercegovini kao državi triju konstitutivnih naroda i svih njezinih građana, definirati teritorijalnu cjelovitost i suverenost BiH te omogućiti osnovna načela funkcioniranja zemlje koja u svojoj biti ima izrazit multietnički karakter, piše Večernji list BiH.

Ustavno uređenje

Dio Daytonskog mirovnog sporazuma je i Aneks IV., odnosno Ustav zemlje, koji je na jasan način progovorio o posebnostima BiH, priznao trima narodima njihov konstitutivni karakter te stvorio sve pretpostavke za međusobno uvažavanje, dijalog i kompromis oko najznačajnijih pitanja važnih za funkcioniranje zemlje. U samoj alineji preambule Ustava Bosne i Hercegovine slijedi da je ustavotvorac imenovao, odnosno označio konstitutivne narode (Bošnjake, Srbe i Hrvate) kao posebne kolektivitete i priznao im jednaka prava, tj. da je “podvukao” poseban, ravnopravan i jednak status Bošnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda. Danas, 29 godina poslije, na Daytonski sporazum, a osobito njegovu mogućnost za izgradnju funkcionalne države koja može ispuniti sve svoje unutarnje i vanjskopolitičke ciljeve, gleda se različito, no jedno je jasno: riječ je o dokumentu koji ima izrazito važno povijesno značenje jer je, osim što je okončao rat, precizirao sve odlike BiH kao države s kojima živimo tri desetljeća, a s kojima ćemo postati i punopravna članica Europske unije. Jasno je, naime, da nema ništa od neke radikalne promjene daytonskih temelja BiH, a pogotovo kada govorimo o konstitutivnosti naroda kao natkrovljujućem načelu Ustava. Uostalom, i Europska unija je u svojem ključnom, vanjskopolitičkom dokumentu Strateškom kompasu ukazala upravo na konstitutivnost, jasno poručivši kako je važno podržavati suverenitet, jedinstvo i teritorijalnu cjelovitost BiH na temelju načela jednakosti i nediskriminacije svih građana i konstitutivnih naroda sadržanih u Ustavu BiH, kao i proces reformi na njezinu putu prema Europi. U prijevodu, BiH zahvaljujući ovakvom rješenju može postati punopravna članica Europske unije sa svim svojim posebnostima koje izviru iz njezina multietničkog karaktera. Međutim, iako je Daytonski sporazum, kao svojevrsni bolni kompromis za sve tri strane, u početku uspostavio okvir funkcioniranja BiH, njegova su se načela u godinama koje će uslijediti kršila u brojnim primjerima, pa čak i kada govorimo o predstavnicima dijela međunarodne zajednice, a osobito su na udaru bili Hrvati u Federaciji BiH koji su nešto ranije kroz Washingtonski sporazum dobili niz mehanizama očuvanja svoje konstitutivnosti, no oni su brojnim amandmanima pretrpjeli neviđenu eroziju, čime je taj konstitutivni narod doveden u poziciju stalne političke ugroze u tom entitetu. U RS-u su pak tijekom rata u najvećem broju prognani, tako da su u startu spriječene mogućnosti jačeg političkog utjecaja u tom entitetu.

Dijalog